Je li duša besmrtna? Biblijska analiza tumačenja o smrti, raju i paklu

Galebovi u letu pri zalasku sunca u Splitu

Uvod: Zašto je važno pravilno razumjeti Bibliju?


Postoje pitanja o kojima čovjek ne razmišlja svakoga dana, ali koja prije ili poslije postanu važna za njegov pogled na život, smrt i vječnost. Jedno od njih glasi: Što se događa s čovjekom nakon smrti? Prestaje li tada njegovo postojanje ili postoji duhovna stvarnost koja nadilazi naš zemaljski život? U mojoj ranoj mladosti nisam sebi postavljao ova pitanja, ali kako su godine prolazile, odgovori na njih su mi postali važniji od bilo kojih drugih odgovora. Tako sam se bacio na istraživanje, navedeno ispod u ovom blogu. 

Različita tumačenja dovode do različitih stavova.

Među kršćanima postoje različita tumačenja ovoga pitanja. Neki smatraju da ljudska duša nastavlja postojati nakon smrti tijela, dok drugi vjeruju da čovjek nema urođenu besmrtnost i da je nada u budući život povezana s uskrsnućem mrtvih. S tim su raspravama povezana i pitanja vječnog života, konačnog suda te naravi kazne za grijeh. Osobno vjerujem da je smrt samo prijelaz u duhovnu dimenziju gdje će svako od nas čekati svoj red za sud i biti svjestan svega. Kasnije ću navesti zašto vjerujem tako.

Dok proučavam ove teme, smatram da je važno ne donositi zaključke na temelju samo jednog biblijskog retka. Bibliju treba čitati pažljivo, uzimajući u obzir kontekst, značenje riječi i povezanost pojedinih odlomaka s ostatkom Svetoga pisma. Vađenjem pojedinih stihova iz konteksta, bez povezanosti sa drugima, dolazi se do brzopletih i pogrešnih zaključaka.

Povod za ovaj članak jest tekst  pastora, Aleksandra Trajkovskog koji se bavi pitanjem besmrtnosti duše i tumačenjem biblijskih odlomaka o smrti. U svojoj analizi želim razmotriti glavne argumente povezane s tom temom, istaknuti pitanja koja smatram važnima i objasniti zašto vjerujem da pojedine biblijske retke treba promatrati u njihovoj cjelini. 

Cilj mi nije omalovažavati ljude koji imaju drukčije mišljenje. Naprotiv, vjerujem da ozbiljno proučavanje Božje Riječi zahtijeva strpljenje, iskrenost i spremnost da provjerimo jesu li naši zaključci doista utemeljeni na onome što tekst govori.

 1. Što znači da je čovjek postao živa duša?

Jedan od najvažnijih biblijskih odlomaka u ovoj raspravi nalazi se u Postanku 2:7:

„Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2:7)

Ovaj redak opisuje stvaranje čovjeka. Bog oblikuje čovjeka od praha zemaljskog, daje mu dah života i čovjek postaje živo biće.

Zagovornici stajališta da ljudska duša nije besmrtna često naglašavaju upravo izraz „živa duša”. Prema njihovu tumačenju, čovjek nije biće koje posjeduje zasebnu, po prirodi besmrtnu dušu, nego je on sam živa duša. Budući da je život povezan s dahom koji dolazi od Boga, zaključuju da prestankom života prestaje i svjesno postojanje čovjeka.

Smatram da je ovdje potrebno razlikovati ono što biblijski redak izravno kaže od zaključaka koji se na njemu temelje.

Hebrejski izraz  "nefeš" koji se u ovom retku prevodi kao „živa duša” može označavati živo biće. Sličan se izraz u Knjizi Postanka koristi i za druga živa stvorenja (Postanak 1:20, 24). To je važan podatak jer pokazuje da se značenje izraza ne može odrediti samo na temelju našeg današnjeg razumijevanja riječi „duša”. Hebrejska riječ "nefeš" ima šire značenje od onoga koje riječ "duša" često ima u kasnijoj teologiji. Ona može označavati: živo biće, osobu, život, pojedinca, stvorenje koje diše. 

Pridjev hajáh znači „živa” ili „živuća”.

Doslovno, izraz nefeš hajáh znači „živo biće”, „živa osoba” ili „živo stvorenje”.

Važno je primijetiti da se isti izraz koristi i za životinje. U opisu stvaranja životinja u Postanku 1:20, 1:21 i 1:24 životinje se također nazivaju nefeš hajáh („živa bića”). To pokazuje da izraz sam po sebi ne označava neku posebnu, besmrtnu komponentu čovjeka, nego biće koje živi.

Ipak, ni iz same činjenice da je čovjek nazvan živom dušom ne možemo automatski zaključiti da nakon smrti ne postoji nikakva duhovna stvarnost. Za takav zaključak potrebno je razmotriti i druge biblijske tekstove koji govore o smrti, duši i budućem životu.

Osobno smatram da Postanak 2:7 treba uzeti ozbiljno, ali ne i koristiti ga kao jedini dokaz za rješavanje cijelog pitanja ljudske sudbine nakon smrti.

2. Jesu li riječi zmije u raju povezane s učenjem o besmrtnosti duše?

U raspravi o ovom pitanju često se spominju riječi zmije upućene Evi: „Ne, nećete umrijeti!” (Postanak 3:4)

Ove su riječi izgovorene nakon što je Bog upozorio čovjeka da će snositi posljedice ako prekrši njegovu zapovijed (Postanak 2:16–17).

U izvornom biblijskom događaju riječ je o izravnom proturječju Božjem upozorenju. Zmija uvjerava Evu da neposlušnost neće dovesti do smrti, nego joj obećava da će joj se otvoriti oči i da će postati poput Boga, poznavajući dobro i zlo (Postanak 3:4–5).

Neki iz ove epizode izvode zaključak da je vjerovanje u besmrtnost duše povezano s prvom sotonskom obmanom. Međutim, mislim da treba biti oprezan kada se iz jednog događaja izvode zaključci o cjelokupnom podrijetlu neke teološke doktrine.

Postanak 3 govori o kušnji, neposlušnosti i posljedicama grijeha. Sam odlomak ne daje potpunu definiciju ljudske duše niti sustavno objašnjava što se događa s čovjekom nakon smrti.

Zato bih postavio sljedeće pitanje: Možemo li samo na temelju riječi „nećete umrijeti” zaključiti da je svako vjerovanje u postojanje duše nakon smrti pogrešno? Smatram da takav zaključak zahtijeva mnogo širu biblijsku analizu.

Jednako tako, ne bi bilo ispravno zanemariti Božje upozorenje o smrti. Činjenica da je čovjek stvoren za život ne znači da grijeh nema stvarne posljedice. Upravo je pitanje odnosa između grijeha, smrti i budućeg života jedna od središnjih tema cijele Biblije.

3. Što nam govore Psalmi o mrtvima?

U raspravama o besmrtnosti duše često se navode Psalmi 6:5 i 115:17.

U Psalmu 6:5 psalmist pita tko će se među mrtvima sjećati Boga i tko će ga hvaliti u Podzemlju. U Psalmu 115:17 čitamo da mrtvi ne hvale Gospodina.

Ovi se tekstovi ponekad uzimaju kao dokaz da nakon smrti ne postoji svjesno postojanje. Drugi ih tumače kao opise smrti iz perspektive čovjeka koji više ne sudjeluje u zemaljskom životu.

Da bismo ih pravilno razumjeli, važno je obratiti pozornost na književni oblik Psalama. Oni sadrže molitve, pjesme, vapaje, zahvaljivanja i izraze duboke ljudske boli. Psalmist često govori iz vlastitog iskustva, obraćajući se Bogu u trenutku straha, bolesti ili opasnosti.

Kada čovjek moli da ga Bog izbavi od smrti kako bi ga mogao nastaviti slaviti, naglasak može biti na njegovoj želji da ostane živ i nastavi javno svjedočiti o Božjoj dobroti.

Ipak, ne bih tvrdio da takvo objašnjenje automatski rješava sva pitanja o stanju čovjeka nakon smrti. Psalmi su važan dio biblijskog svjedočanstva, ali njihovo značenje treba usporediti s drugim tekstovima.

Hebrejska riječ Šeol, koja se u nekim prijevodima prevodi kao Podzemlje ili boravište mrtvih, također zahtijeva pažljivo razmatranje. Njezino značenje ne treba unaprijed poistovjetiti sa svakim kasnijim kršćanskim shvaćanjem raja ili pakla.

Moje je mišljenje da ovi psalmi jasno izražavaju ozbiljnost smrti i čovjekovu ovisnost o Bogu, ali da ih ne treba izdvajati iz cjeline biblijskog učenja o smrti i uskrsnuću.

4. Kako razumjeti riječi iz Knjige Propovjednika?

Posebno važan tekst nalazi se u Knjizi Propovjednika:

„Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih.” (Propovjednik 9:5)

U nastavku se govori da su nestali njihova ljubav, mržnja i zavist te da više nemaju udjela u onome što se događa „pod suncem” (Propovjednik 9:6). Ovaj odlomak često se navodi kao jedan od najjačih argumenata protiv besmrtnosti duše. Ako mrtvi ne znaju ništa, tvrdi se, onda nakon smrti nema svjesnog postojanja. 

S druge strane, mnogi tumači ističu da Knjiga Propovjednika često promatra ljudski život iz perspektive onoga što se događa na zemlji. Izraz „pod suncem” ponavlja se u knjizi i dio je njezina načina opisivanja ljudskog iskustva, rada, nepravde, prolaznosti i smrti. U Propovjedniku 9:5–6 naglašava se da mrtvi više ne sudjeluju u životu koji se nastavlja na zemlji. Ne nastavljaju svoje poslove, odnose i aktivnosti među živima.  Primijetimo frazu pod suncem, na kraju šestog stiha. Ona se ponavlja dvadeset devet puta. Sve što pisac govori odnosi se na dešavanja u našem vidljivom svijetu. Mrtvi ne znaju šta se dešava pod suncem niti imaju kakvog udjela u onom što biva pod suncem. Tekst ne govori ništa o tome postoji li duša ili ne. Samo opisuje ono što se dešava pod suncem. Argument protivnika jednostavno ne stoji.

Za mene je glavna pouka ovog odlomka da je zemaljski život prolazan i da čovjek ne bi smio olako shvaćati vrijeme koje mu je dano. Smrt označava stvaran prekid njegova sudjelovanja u svakodnevnom životu na zemlji, pod suncem. 

No pitanje znači li to i potpuni prestanak svakog svjesnog postojanja ostaje teološko pitanje o kojemu se različiti kršćanski tumači ne slažu.

5. „Duša koja zgriješi, ona će umrijeti”

U Ezekielu 18:20 čitamo:

„Duša koja zgriješi, ona će umrijeti.”

Ovaj se redak također često navodi u prilog stajalištu da duša nije besmrtna.

Važno je primijetiti da se u ovom poglavlju raspravlja o osobnoj odgovornosti za grijeh. Ezekiel objašnjava da sin ne snosi automatski krivnju svojega oca niti otac krivnju svojega sina. Svaki čovjek odgovara za vlastito ponašanje. U tom kontekstu izraz „duša” može označavati osobu, odnosno samog čovjeka. Stoga redak govori o odgovornosti i posljedicama grijeha, ali ne daje sam po sebi cjelovit odgovor na sva pitanja o naravi duše.

Ovdje je važno izbjeći dvije krajnosti. Prva je tvrditi da ovaj redak nedvojbeno dokazuje kako ljudska duša nakon smrti ne može nastaviti postojati. Druga je zanemariti njegovu jasnu poruku o ozbiljnosti grijeha. Smatram da je odgovorno priznati ono što tekst jasno govori, a zatim razmotriti što se iz njega može zaključiti u usporedbi s ostalim dijelovima Biblije.

6. Zašto Biblija uspoređuje smrt sa snom?

U Prvoj poslanici Solunjanima Pavao piše:

„Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade.” (1. Solunjanima 4:13)

U ovom odlomku Pavao govori o kršćanima koji su umrli i o nadi u Kristov ponovni dolazak i uskrsnuće mrtvih. Biblija na više mjesta koristi izraz „san” kao sliku smrti. Takav način govora može se razumjeti u svjetlu činjenice da smrt nije posljednja riječ za one koji se uzdaju u Boga. Kao što se spavač budi, tako se i kršćanska nada usmjerava prema budućem uskrsnuću. Ipak, sama usporedba smrti sa snom ne odgovara automatski na pitanje je li čovjek u međuvremenu svjestan ili nesvjestan. Različiti kršćanski tumači upravo se oko toga razilaze.

Zato je važno nastaviti čitati Pavlovu misao. U 1. Solunjanima 4:14–17 on govori o Isusu, onima koji su umrli u Kristu i njihovu budućem sudjelovanju u događajima povezanima s Gospodinovim dolaskom.
Ono što je u ovom odlomku posebno jasno jest važnost uskrsnuća i kršćanske nade. Pavao ne želi da vjernici tuguju kao ljudi koji nemaju nade jer vjeruje da smrt neće imati posljednju riječ.

Za mene je to jedan od najvažnijih naglasaka ove rasprave: bez obzira na različita tumačenja stanja čovjeka između smrti i uskrsnuća, kršćanska nada nije usmjerena samo na pitanje što se događa u trenutku smrti, nego i na Božje obećanje budućeg života.

7. Što Isus govori o tijelu i duši?

Pri razmatranju besmrtnosti duše ne smijemo zanemariti Isusove riječi iz Mateja 10:28:

„Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.”

Ovaj redak zauzima posebno mjesto u kršćanskim raspravama. Neki ga smatraju snažnim dokazom da čovjekova duša može nastaviti postojati nakon što tijelo bude ubijeno. Drugi ističu da nastavak retka govori o Bogu koji može uništiti i dušu i tijelo u paklu, odnosno Geheni, pa upozoravaju da se ni ovaj tekst ne smije izdvajati iz konteksta. U cijelom odlomku Isus hrabri svoje učenike da se ne boje ljudi koji im mogu nanijeti tjelesnu štetu, nego da poštuju Boga, koji ima konačnu vlast nad čovjekovom sudbinom.

Po mojem razumijevanju, ovaj redak jasno pokazuje da ljudska moć nije konačna i da tjelesna smrt nije jedino pitanje koje treba uzeti u obzir. Međutim, za zaključak o točnoj naravi duše i njezinu stanju nakon smrti potrebno je razmotriti i druge tekstove.

Ovdje se otvara još jedno važno pitanje: je li besmrtnost nešto što čovjek posjeduje sam po sebi ili život koji ovisi o Bogu i njegovoj volji?

Novi zavjet također govori o Bogu kao onome koji jedini ima besmrtnost (1. Timoteju 6:16) te o budućem odijevanju smrtnoga u besmrtnost (1. Korinćanima 15:53–54). Ti tekstovi zaslužuju pažljivo proučavanje jer pokazuju koliko je pitanje besmrtnosti povezano s Kristom, uskrsnućem i Božjim djelovanjem.

8. Jesu li besmrtnost duše i vječna kazna isto pitanje?

Smatram da je ovo jedna od najvažnijih razlika u cijeloj raspravi.

Pitanje nastavlja li ljudska duša postojati nakon smrti nije potpuno isto kao pitanje kakva je konačna kazna za grijeh. U kršćanstvu postoje različita tumačenja konačne sudbine onih koji odbacuju Boga. Neki kršćani zastupaju vječno svjesno kažnjavanje, drugi vjeruju u konačno uništenje zlih, dok postoje i druga tumačenja povezana s Božjim sudom i njegovom milošću.

Zato tvrdnja da duša nije besmrtna po prirodi sama po sebi još ne rješava pitanje vječnog suda. Jednako tako, vjerovanje u postojanje nakon smrti ne određuje automatski kako treba razumjeti svaki biblijski tekst o paklu. Ako želimo ozbiljno proučavati ove teme, moramo zasebno analizirati biblijske tekstove o smrti, uskrsnuću, sudu, vječnom životu i kazni za grijeh.

Ne smijemo unaprijed pretpostaviti da odgovor na jedno pitanje automatski daje odgovor na sva ostala.

U tome vidim važnu vrijednost biblijske analize: ona nas potiče da razmišljamo preciznije, da razlikujemo pojmove i da ne gradimo cijelo učenje na samo jednom argumentu.

9. Moje osobno promišljanje

Dok razmatram argumente iz teksta Aleksandra Trajkovskog i biblijske odlomke povezane s ovom temom, zaključujem da je potrebno mnogo više od navođenja pojedinačnih stihova kako bi se došlo do pouzdanog odgovora. Postanak 2:7 govori o čovjekovu stvaranju. Psalmi izražavaju ljudsku bol i odnos prema smrti. Propovjednik razmatra prolaznost zemaljskog života. Ezekiel naglašava osobnu odgovornost, a Pavao govori o nadi u uskrsnuće. Isusove riječi u Mateju 10:28 otvaraju pitanje čovjekove sudbine pred Bogom.

Svaki od tih odlomaka ima vlastiti kontekst, a njihovo značenje treba razmotriti u međusobnoj povezanosti.

Osobno ne želim odbaciti neko tumačenje samo zato što se razlikuje od mojega razumijevanja. Ali isto tako ne želim prihvatiti zaključak samo zato što je popraćen biblijskim citatom. Želim razumjeti zašto se određeni redak navodi, što je pisac njime želio reći i odgovara li zaključak cjelini biblijskog svjedočanstva.

Vjerujem da je upravo takav pristup važan za svakog kršćanina koji želi ozbiljno proučavati Božju Riječ.

Biblija nas poziva da ispitujemo ono što čujemo i da se držimo onoga što je dobro (1. Solunjanima 5:21). To ne znači da trebamo pristupati Svetom pismu s nepovjerenjem, nego da trebamo biti spremni provjeravati vlastite zaključke i učiti. Na kraju, najvažnije mi nije dokazati da sam u svakoj pojedinosti u pravu, nego što vjernije razumjeti Božju poruku.

Zaključak: Smrt nije pitanje koje treba olako shvatiti


Rasprava o besmrtnosti duše pokazuje koliko je važno pažljivo čitati Bibliju. Jedan redak može istaknuti određeni aspekt ljudskog života, ali tek proučavanje šireg konteksta pomaže nam razumjeti kako se taj tekst uklapa u cjelokupnu biblijsku poruku.

Analiza stajališta Aleksandra Trajkovskog potiče nas da razmotrimo značenje izraza „živa duša”, biblijske opise smrti, uporabu izraza „pod suncem” te novozavjetne tekstove o uskrsnuću i odnosu tijela i duše. Međutim, odgovoran pristup zahtijeva da pritom razlikujemo ono što tekst izravno govori od zaključaka koje iz njega izvodimo.

Smatram da pitanje ljudske sudbine nakon smrti ne treba svesti na jednostavan izbor između nekoliko izdvojenih biblijskih redaka. Potrebno je proučiti cijelo biblijsko svjedočanstvo i biti svjestan da se među kršćanima postojeća razilaženja ne mogu riješiti samo ponavljanjem unaprijed prihvaćenih tvrdnji.

“Uistinu, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju!” '  

Za mene je središnja poruka kršćanske nade povezana s Isusom Kristom, njegovom pobjedom nad smrću i obećanjem uskrsnuća. Pavao u 1. Korinćanima 15:54–57 govori o pobjedi nad smrću kroz Isusa Krista. Upravo zato smatram da proučavanje ovih pitanja treba voditi prema dubljem razumijevanju Kristova djela, a ne samo prema raspravi o pojedinim pojmovima. Za mene osobno, odgovor na pitanje dali čovjek poslije fizičke smrti i dalje živi, leži u ovom važnom odlomku:

'A jedan od obješenih zločinaca pogrđivao ga je, govoreći: “Ako si ti Krist, spasi sebe i nas.” A drugi ga je odgovorivši prekorio govoreći: “Zar se ne bojiš Boga, budući da si i ti pod istom osudom? No, mi smo doista ovdje po pravdi, jer primamo što smo djelima zaslužili, ali ovaj nije nikakva zla učinio.” Tada je rekao Isusu: “Gospodine, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!” A Isus mu je rekao: “Uistinu, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju!” '  

Luka 23:39-43

Ovdje Isus jasno govori razbojniku sa svoje desne strane i daje mu čvrsto obećanje, da će još danas sa njim bitti u raju! To znači samo jedno, raj je mjesto gdje idu pravednici, oni koji Boga vole i štuju. To je mjesto vječnih živih, jer oni su zauvijek u Božjem prisustvu. S obzirom da se razbojnik sa desne strane od Isusa, istinski pokajao i čak ukorio razbojnika sa lijeve strane što se rugao Isusu, to znači samo JEDNO da će on, pazite, ne za tjedan, ne za mjesec dana ili nekoliko godina ili sto godina, nego VEĆ DANAS, biti Sa ISUSOM U RAJU! Zar ovo nije predivno? Dakle za mene osobno nema boljeg uvjerenja o životu nakon fizičke smrti, jer ovdje Isus jasno kaže da se pravednici nakon fizičke smrti odmah istoga dana, nalaze u raju! 

Pozivam i vas da sami otvorite navedene biblijske odlomke, usporedite ih i razmislite o njihovu značenju. Ne moramo se u svemu odmah složiti, ali trebamo nastojati da naše razumijevanje bude utemeljeno na pažljivom proučavanju Svetoga pisma.

Jer cilj nije samo pobijediti u teološkoj raspravi, nego tražiti istinu s iskrenim srcem i poštovanjem prema Božjoj Riječi.


Napomena o izvoru: Ovaj članak predstavlja samostalnu analizu teme potaknute tekstom Aleksandra Trajkovskog o besmrtnosti duše. Autorove stavove potrebno je razlikovati od osobnih promišljanja iznesenih u ovoj analizi.

Original elektronsku knjigu možete preuzeti i pročitati na ovom linku ispod: 
https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/bog-ljubavi-i-vjecni-pakao

Biblijski izvori: Postanak 1:20, 24; 2:7, 16–17; 3:4–5; Psalmi 6:5 i 115:17; Propovjednik 9:5–6; Ezekiel 18:20; Matej 10:28; 1. Solunjanima 4:13–17 i 5:21; 1. Korinćanima 15:53–57; 1. Timoteju 6:16.

Napomena: Biblijski citati preuzeti iz prevoda Biblije Kralja Jakova.

Antun Pleša