| Galebovi u letu pri zalasku sunca u Splitu |
Duša nije besmrtna? Odgovor na neka biblijska tumačenja
U ovom članku želim se osvrnuti na određena tumačenja Biblije kada su u pitanju vječni pakao i raj. Na početku želim analizirati argumente onih koji tvrde da pakao nije vječan, iz čega često proizlazi i njihova tvrdnja da duša nije besmrtna. Moja namjera ovdje nije nikoga prozivati niti na ikoga pokazivati prstom. Želim jednostavno pokazati kako nam logika i razum, koje nam je Bog dao za proučavanje Njegove Riječi, pomažu doći do istinskog razumijevanja Biblije.
Da bi dokazali svoja učenja, mnogi se pozivaju na Postanak 2:7, gdje stoji sljedeće:
(7) Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. (Post 2:7)
Bog je udahnuo čovjeku besmrtnu dušu
S obzirom na ovaj tekst, oni tvrde da je Bog čovjeka stvorio od samo dva elementa: praha zemaljskog i daha života. Njihov je zaključak da čovjek nema dušu, nego da je on sam po sebi "živa duša", te da smrću tijela umire i ta duša. Kako ću kasnije pokazati biblijskim citatima, ovakva tumačenja često upadaju u logičke zamke. Da bi ih opravdali, ponekad citiraju i zmiju u raju: "Ne, nećete umrijeti!" (Post 3:4). Neki se čak usude tvrditi kako je nauka o besmrtnosti duše zapravo obmana, a ne Božja volja pri stvaranju čovjeka.
Sotona je Evi doista rekao da neće umrijeti – ni ona ni Adam – okuse li plod sa stabla spoznaje. No, Bog ih je prije toga jasno upozorio da će, ako pojedu s tog stabla, zasigurno će umrijeti. Iz tog kratkog odlomka neki brzopleto zaključuju da duša nije besmrtna, samo zato što je Bog rekao: "Umrijet ćete". Pomalo neobičan zaključak, zar ne? 😄
U ovom članku želim se osvrnuti na određena tumačenja Biblije kada su u pitanju vječni pakao i raj. Na početku želim analizirati argumente onih koji tvrde da pakao nije vječan, iz čega često proizlazi i njihova tvrdnja da duša nije besmrtna. Moja namjera ovdje nije nikoga prozivati niti na ikoga pokazivati prstom. Želim jednostavno pokazati kako nam logika i razum, koje nam je Bog dao za proučavanje Njegove Riječi, pomažu doći do istinskog razumijevanja Biblije.
Da bi dokazali svoja učenja, mnogi se pozivaju na Postanak 2:7, gdje stoji sljedeće:
(7) Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. (Post 2:7)
Bog je udahnuo čovjeku besmrtnu dušu
S obzirom na ovaj tekst, oni tvrde da je Bog čovjeka stvorio od samo dva elementa: praha zemaljskog i daha života. Njihov je zaključak da čovjek nema dušu, nego da je on sam po sebi "živa duša", te da smrću tijela umire i ta duša. Kako ću kasnije pokazati biblijskim citatima, ovakva tumačenja često upadaju u logičke zamke. Da bi ih opravdali, ponekad citiraju i zmiju u raju: "Ne, nećete umrijeti!" (Post 3:4). Neki se čak usude tvrditi kako je nauka o besmrtnosti duše zapravo obmana, a ne Božja volja pri stvaranju čovjeka.
Sotona je Evi doista rekao da neće umrijeti – ni ona ni Adam – okuse li plod sa stabla spoznaje. No, Bog ih je prije toga jasno upozorio da će, ako pojedu s tog stabla, zasigurno će umrijeti. Iz tog kratkog odlomka neki brzopleto zaključuju da duša nije besmrtna, samo zato što je Bog rekao: "Umrijet ćete". Pomalo neobičan zaključak, zar ne? 😄
Kako površna tumačenja mijenjaju smisao
Primijetio sam da se često navode i drugi biblijski citati kako bi se opravdala ovakva učenja. Posebno se rado citiraju Psalmi, Knjiga Propovjednika i Knjiga proroka Izaije. Pogledajmo zajedno neka od tih tumačenja i kako vađenje stihova iz konteksta može promijeniti cjelokupnu sliku:
(17) Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje. (Ps 115:17)(6) jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva? (Ps 6:5)
Na temelju ovoga, uči se kako poslije smrti više nema života, jer piše da onaj tko je umro ne može hvaliti Boga. Za istu svrhu citiraju se i stihovi iz Knjige Propovjednika te proroka Ezekiela:
(5) Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. (6) Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem. (Prop 9:5-6)(20) Duša koja zgriješi, ona će i umrijeti... (Ez 18:20)
Spominju se i oni stihovi koji smrt uspoređuju sa snom:
(13) Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. (1 Sol 4:13)
Što reći na ovo? Dokazuju li doista ovi tekstovi da čovjek nema besmrtnu dušu i da umiranjem tijela zauvijek nestaje i naša duhovna bit? Mudra izreka kaže ovako:
"Prvi je pravedan u svojoj parnici, a kad dođe njegov protivnik, opovrgne ga." (Izr 18:17)
Sama logika ovakvog tumačenja je manjkava. Čak i kada bi ovi kratki, iz konteksta izvađeni tekstovi doista sugerirali da duša nije po prirodi besmrtna (što nije slučaj), to i dalje ne opovrgava postojanje vječnog suda. Ne bi li Bog mogao duše učiniti vječnima kako bi snosile posljedice svojih odluka? Naravno da bi. Iskrenom kršćaninu ne može promaći Isusovo učenje da je smrt plaća za grijeh, a v ječni živo t dar u Gospodinu Isusu Kristu. Kada smrt kao kazna ne bi imala dublji smisao, ne bi bilo potrebe ni za uskrsnućem mrtvih, zar nije tako?
Primijetio sam da se često navode i drugi biblijski citati kako bi se opravdala ovakva učenja. Posebno se rado citiraju Psalmi, Knjiga Propovjednika i Knjiga proroka Izaije. Pogledajmo zajedno neka od tih tumačenja i kako vađenje stihova iz konteksta može promijeniti cjelokupnu sliku:
(17) Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje. (Ps 115:17)(6) jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva? (Ps 6:5)
Na temelju ovoga, uči se kako poslije smrti više nema života, jer piše da onaj tko je umro ne može hvaliti Boga. Za istu svrhu citiraju se i stihovi iz Knjige Propovjednika te proroka Ezekiela:
(5) Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. (6) Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem. (Prop 9:5-6)(20) Duša koja zgriješi, ona će i umrijeti... (Ez 18:20)
Spominju se i oni stihovi koji smrt uspoređuju sa snom:
(13) Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. (1 Sol 4:13)
Što reći na ovo? Dokazuju li doista ovi tekstovi da čovjek nema besmrtnu dušu i da umiranjem tijela zauvijek nestaje i naša duhovna bit? Mudra izreka kaže ovako:
"Prvi je pravedan u svojoj parnici, a kad dođe njegov protivnik, opovrgne ga." (Izr 18:17)
Sama logika ovakvog tumačenja je manjkava. Čak i kada bi ovi kratki, iz konteksta izvađeni tekstovi doista sugerirali da duša nije po prirodi besmrtna (što nije slučaj), to i dalje ne opovrgava postojanje vječnog suda. Ne bi li Bog mogao duše učiniti vječnima kako bi snosile posljedice svojih odluka? Naravno da bi. Iskrenom kršćaninu ne može promaći Isusovo učenje da je smrt plaća za grijeh, a v ječni živo t dar u Gospodinu Isusu Kristu. Kada smrt kao kazna ne bi imala dublji smisao, ne bi bilo potrebe ni za uskrsnućem mrtvih, zar nije tako?
Zbivanja "pod suncem" odnose se na naš fizički svijet
Vratimo se tumačenju Knjige Propovjednika. Ako je pažljivo proučavamo, primijetit ćemo da navedeni stihovi uopće ne tvrde da poslije smrti ne postoji duhovna stvarnost. Obratimo pažnju na ključnu frazu na kraju šestog stiha: "pod suncem".
(6) Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem. (Prop 9:5-6)
Ova fraza se u knjizi ponavlja nevjerojatnih 29 puta i označava isključivo naš fizički, zemaljski svijet. Pisac naglašava da mrtvi nemaju više nikakvih aktivnosti, spoznaja niti udjela u onome što se dešava pod suncem. Tekst ne analizira stanje duše u vječnosti, već isključivo konstatira da je zemaljski put te osobe završen.
S obzirom na to da preminuli nemaju više udjela u onome što se na zemlji događa, logičan je i zaključak da su molitve upućene mrtvima uzaludne – njihov zadatak i prisutnost "pod suncem" su završili.
Vratimo se tumačenju Knjige Propovjednika. Ako je pažljivo proučavamo, primijetit ćemo da navedeni stihovi uopće ne tvrde da poslije smrti ne postoji duhovna stvarnost. Obratimo pažnju na ključnu frazu na kraju šestog stiha: "pod suncem".
(6) Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem. (Prop 9:5-6)
Ova fraza se u knjizi ponavlja nevjerojatnih 29 puta i označava isključivo naš fizički, zemaljski svijet. Pisac naglašava da mrtvi nemaju više nikakvih aktivnosti, spoznaja niti udjela u onome što se dešava pod suncem. Tekst ne analizira stanje duše u vječnosti, već isključivo konstatira da je zemaljski put te osobe završen.
S obzirom na to da preminuli nemaju više udjela u onome što se na zemlji događa, logičan je i zaključak da su molitve upućene mrtvima uzaludne – njihov zadatak i prisutnost "pod suncem" su završili.
Psalmist opisuje ono što vidi svojim očima
Ista se logika primjenjuje na psalme: "U Podzemlju tko ti hvale pjeva?" (Ps 6:5). Uči li psalmist ovdje da duša nije besmrtna? Ne. On, baš kao i Propovjednik, opisuje stvarnost iz ljudske, promatračke perspektive. Riječ koja se ovdje koristi je 'Šeol' (boravište mrtvih, grob). Iz groba ne dopiru zvukovi, ne čuje se pjesma ni slava Bogu. Tjelesni ostaci su u stanju potpunog mirovanja i to je činjenično stanje koje psalmist opisuje.
Ovdje treba napomenuti i jednu važnu teološku razliku. Stari zavjet nudi tek obrise onoga što Novi zavjet u potpunosti otkriva o životu poslije smrti i neprolaznom bogatstvu vječnosti. Stari zavjet se primarno fokusira na ovozemaljsko spasenje i blagoslove "pod suncem", što služi kao slika i priprema za nebeske stvarnosti.
Kada Pismo opisuje smrt i preminule u ovakvim stihovima, ono se fokusira na materijalnu stvarnost. Zato psalmist s pravom konstatira da u grobu nema slavljenja Boga. Ovdje je očito riječ o beživotnim ljudskim tijelima, a ne o njihovim dušama. Također, postoji i tumačenje da se ovi stihovi odnose na one koji su preminuli bez Krista, jer u odvojenosti od Boga doista nemaju razloga za slavlje.
Ista se logika primjenjuje na psalme: "U Podzemlju tko ti hvale pjeva?" (Ps 6:5). Uči li psalmist ovdje da duša nije besmrtna? Ne. On, baš kao i Propovjednik, opisuje stvarnost iz ljudske, promatračke perspektive. Riječ koja se ovdje koristi je 'Šeol' (boravište mrtvih, grob). Iz groba ne dopiru zvukovi, ne čuje se pjesma ni slava Bogu. Tjelesni ostaci su u stanju potpunog mirovanja i to je činjenično stanje koje psalmist opisuje.
Ovdje treba napomenuti i jednu važnu teološku razliku. Stari zavjet nudi tek obrise onoga što Novi zavjet u potpunosti otkriva o životu poslije smrti i neprolaznom bogatstvu vječnosti. Stari zavjet se primarno fokusira na ovozemaljsko spasenje i blagoslove "pod suncem", što služi kao slika i priprema za nebeske stvarnosti.
Kada Pismo opisuje smrt i preminule u ovakvim stihovima, ono se fokusira na materijalnu stvarnost. Zato psalmist s pravom konstatira da u grobu nema slavljenja Boga. Ovdje je očito riječ o beživotnim ljudskim tijelima, a ne o njihovim dušama. Također, postoji i tumačenje da se ovi stihovi odnose na one koji su preminuli bez Krista, jer u odvojenosti od Boga doista nemaju razloga za slavlje.
Zaključak
Tvrdnja da je Lucifer izmislio doktrinu o besmrtnosti duše onog trenutka kada je izgovorio laž "Nećete umrijeti", je neistina. Lucifer je tu izjavu iskoristio isključivo kao obmanu kako bi naveo Evu na grijeh. Kada je Bog rekao Adamu da će umrijeti, mislio je to ozbiljno. Adam je doista umro, i duhovno i fizički, ali njegova bit nije prestala postojati. Fizička smrt ne znači apsolutni kraj postojanja.
To što je čovjek postao "živa duša" ne znači da je on isključivo materija koja smrću tijela zauvijek nestaje. Novi zavjet vrlo jasno razlikuje tijelo i dušu, što najbolje potvrđuju Isusove riječi:
"Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti." (Matej 10:28)
(nastavlja se...)
Tvrdnja da je Lucifer izmislio doktrinu o besmrtnosti duše onog trenutka kada je izgovorio laž "Nećete umrijeti", je neistina. Lucifer je tu izjavu iskoristio isključivo kao obmanu kako bi naveo Evu na grijeh. Kada je Bog rekao Adamu da će umrijeti, mislio je to ozbiljno. Adam je doista umro, i duhovno i fizički, ali njegova bit nije prestala postojati. Fizička smrt ne znači apsolutni kraj postojanja.
To što je čovjek postao "živa duša" ne znači da je on isključivo materija koja smrću tijela zauvijek nestaje. Novi zavjet vrlo jasno razlikuje tijelo i dušu, što najbolje potvrđuju Isusove riječi:
"Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti." (Matej 10:28)
(nastavlja se...)
Nema komentara:
Objavi komentar